MADINI TEŠKI DANI Bila je uličarka, a ja sam od nje odlučila napraviti damu. Coco je umrla na cesti na putu od Zagreba do Pule. Oživljavala sam ju na cesti kod naplatnih kućica. Nitko nije stao. Nitko nije pitao trebam li pomoć

MADINI TEŠKI DANI

 

Umrla je moja Coco. Umrla je na cesti na putu od Zagreba do Pule gdje sam doputovala zbog rada na novoj predstavi. Zavrištala je u autu. Stala sam na naplatnim kućicama kod Učke da vidim što joj je. Dočekala sam ju u njenih posljednjih 30 sekundi života. Izdahnula je. Oživljavala sam ju na cesti kod naplatnih kućica. Nitko nije stao. Nitko nije pitao trebam li pomoć. Nema veze, ionako nitko ne bi mogao pomoći. Klečala sam golim koljenima pored nje na cesti i oživljavala sam ju predano kao čovjeka. Coco je maca. Ljuta sam bila na nju. Vikala sam joj: "Coco, glupačo jedna, oživi ! Probudi se glupačo ! Cocooo !!" Bilo je jako dirljivo - piše Mada Peršić za 100posto.

U jednom trenutku morala sam odustati, spremiti ju u transporter i krenuti dalje prema Puli. Vozila sam ju skupa sa dvije žive mace - Milicom i Vilijem. Bizarna situacija. Ali, nisam mogla Coco ostaviti na cesti. Za mene je ona osoba. Prva osoba koja mi je umrla na rukama. Krivila sam sebe. Mislila sam da bi možda bila još živa da sam stala ranije. Nisam mogla vjerovati. Krenula sam, dakle, dalje prema Puli.

Došla sam u Pulu. Ostavila sam Coco u transporteru ispred veterinarske stanice u Puli, jer je bilo gluho doba noći, pa mi je veterinar preko telefona rekao da tako učinim. Dugo sam još provjeravala je li možda ipak živa. Osvjetljavala sam joj ponovno zjenice, pipala ju.
Ljudi moji, ja sam doktor, evidentno je bila mrtva i ukočena, ali ja sam ipak opsesivno kompulzivno provjeravala diše li ipak možda. Jako dirljivo je bilo. Puno sam plakala. Ne samo uz rizik, nego uz potpunu sigurnost da će veterinar misliti da sam najveća luđakinja u Istri - tražila sam da se učini i obdukcija.

Radilo se o hipertrofiji srca. Srce je iz nepoznatog razloga odebljalo toliko da je bilo veličine dva normalna srca. Posljedično se smanjio lumen pa nije bilo više dovoljno mjesta za krv koju treba pumpati, a debele stijenke srca bilo je teško krvlju opskrbiti. Doživjela je infarkt sa samo dvije godine starosti. Veliko Cocolino srce je stalo.

Sad mi je jasno otkuda joj kapacitet za toliko ljubavi - imala je duplo veće srce od normalne mačke. Tako se i ponašala. Duplo više ljubavi je davala. Bila je uličarka a ja sam od nje odlučila napraviti damu i zato sam ju nazvala Coco, po Coco Chanel.

Coco je odašiljala neku posebnu filozofsku zapitanu energiju. Kao da joj nije jasno zašto je na ovom svijetu. Tako sam ju uvijek opisivala. Imala je ogromne znatiželjne zapitane oči. Coco je bila čuđenje u svijetu, a ne pjesnici. Bila je jako fit i naočigled savršenog zdravlja. Druge dvije mace - Milica i Vili oboje su #gledajsrcem mace. Milica nema uši a Vili je stalno pijan, jer mu se nije dovoljno razvio centar za ravnotežu. Coco je djelovala najzdravije. I sad je više nema. Hebemu. Odvratna prolaznost. I sve one floskuletine koje uz nju idu: kad najmanje očekuješ - netko koga voliš nestane. I onda razmišljaš jesi li tom nekom dao dovoljno ljubavi.

Ja mislim da ja Cocoli čak jesam. Živjela je kod mene kao kraljica 9 mjeseci. Posebno je voljela ležati na meni i gledati me svojim zapitanim velikim očima. Voljela je da ju mazim po trbuhu, potpuno povjerenje je u mene imala. Voljela je spavati na kuhinjskoj površini pored šporeta. Voljela je mene i ja sam voljela i još uvijek volim nju. Sve sam joj dozvoljavala, jedino sam se malo brinula da slučajno ne upali šporet, jer komandna ploča funkcionira na dodir. Često je kakala i piškila po stanu umjesto u mačji wc. Dočekao bi me nakon napornog dana često miris kakice. Možda me karma kaznila, jer ne pokupim baš svaki put kakicu za psom. Nisam Cocolu za njenog života uspjela odgojiti. Teško mi je bilo biti stroga prema toliko ljubavnom biću toliko velikoga srca. Nježno i tepajući zvala sam ju Zlokola ili Zlokolica kad bi napravila neku p......ju.

Toliko mi je sada drago da se nisam na nju ljutila. Drago mi je da sam ju dovoljno mazila, da sam joj pjevala, da sam joj govorila koliko je lijepa i koliko ju volim. Drago mi je da sam joj govorila da je ona moja Coco - Zloko i da mi je drago da sam ju uzela k sebi onaj jedan dan kad je vani bilo minus dva i kad je već treći put dolutala na parkiralište ispred naše zgrade. Drago mi je što sam ju pustila da bude na stolu dok ja pijem kavu, što sam joj dala da liže ostatak paste pomodoro iz rajngle ili ostatak jogurta. Drago mi je što se nisam ljutila kad bi mi popila kefir iz šalice. Drago mi je što smo odlično iskoristile naše vrijeme zajedno.
Naučila me da ne treba živjeti ustrašeno i inhibirano, jer, hebiga, ne znaš koliko ćeš trajati. Naučila me da treba imati povjerenja u ljude i da se treba dati maziti po trbuhu. Naučila me čak i novi nivo catwalka. Najelegantnije je catwalkala.

Nazvala sam veterinara opet, rekla sam čovjeku da već znamo da nisam normalna i pitala što će biti s tijelom. "Bit će kremirana.", odgovorio je. Pitala sam mogu li dobiti pepeo. Rekao je da je prekasno, da je već otputovala s drugim kućnim ljubimcima. "Super, znači bit će s ekipom !" - odgovorila sam.
Život ide dalje, mi radimo predstavu, nema vremena za tugovanje. Plakat ću, i o Coco ću misliti poslije probi. I život je jedna predstava. Za Cocolu se spustio zastor a ja joj dajem najveći aplauz uz stajaće ovacije. Nisam uspjela od nje iznuditi bis. Coco je sada u nekoj drugoj predstavi, nekom drugom svijetu kojem se vjerojatno jednako čudi kao ovom svijetu.

Coco, volim Te i hvala Ti na svemu ! Hvala Ti što si dio svog devetog života odlučila provesti sa mnom. Pokakaj i popiški im sve tamo iza duge i fasciniraj sve svojim catwalkom koji radiš bolje nego Naomi Campbell.

Naslovnica Moj ljubimac

Najčitanije