OVO JE NAJHRABRIJI TATA U GRADU! 'Svaki pravi muškarac mora znati promijeniti ukakano dijete', poručuje Ivan; Supruga Jelena otkriva i jednu tajnu koju joj je povjerila svekrva...

OVO JE NAJHRABRIJI TATA U GRADU!

Da žena prijavi muža na natječaj za titulu najhrabrijeg tate, svakako je događaj za koji nisi spreman, kaže nam, ne krijući zadovoljstvo, Ivan Šiljeg (31), ponosan što je osvojio ovu laskavu titulu među rijetkim Splićanima koji su bili nominirani od splitskog Kluba trudnica i dojilja.

Najbolje mame i tate: Marija je dojila dijete čak 49 mjeseci, sretna žena Ivana oborila je rekord u brzini, rodivši u svega 30 minuta, hrabri Ivan priznao je, pak, da nije siguran bi li opet na porodiljni...

Ivan, inače rođeni Metkovčanin, uzeo je porodiljni dopust i brinuo se o sinu Lovri od njegovog šestog mjeseca do navršene godine dana i taj zadatak odradio s čistom desetkom, kazala nam je njegova supruga Jelena, medicinska sestra na Onkologiji splitskog KBC-a.

Povjerila nam je i još jednu tajnu koju joj je otkrila njezina svekrva. Naime, Ivan je dok je bio mladić često govorio da će naći ženu koja će raditi i zarađivati za život, a on će ostati kod kuće i čuvati i odgajati djecu. Eto, ta mu se želja zasad donekle ispunila, kaže Jelena, a onda nas prepušta Ivanu da nam ispriča iz prve ruke svoje očinsko iskustvo.

- Nismo imali izbora. U Splitu nemamo ni bake ni djedove ni s jedne strane, podstanari smo. Imao sam sreću da radim u HEP-u, gdje su mi bez ikakvog problema omogućili da uzmem porodiljni, što ne vjerujem da bi bilo moguće da sam radio u nekoj privatnoj tvrtki. Vjerojatno bi mi dali otkaz, iako mene za vrijeme porodiljnog plaća HZZO. Moji šefovi nisu imali ništa protiv, tako da sam se relaksirano posvetio djetetu. Osim toga, Jelenu su zvali s odjela da se vrati na posao. Dvije medicinske sestre ostale su trudne i otišle na trudničko bolovanje i jednostavno se morala vratiti, jer sestara nema dovoljno - objasnio nam je Ivan kako je došlo do njihove zajedničke odluke.

Mijenjanje pelena pomalo 'bljak'

- Je li zato Jelena prestala i s dojenjem?

- Zapravo jest. Sam povratak na posao bio je donekle stres zbog kojeg ni mlijeka više nije bilo dovoljno, tako da je s dojenjem prestala - povjeravaju nam supružnici.

- Kako ste se snašli u ulozi tatice samog kod kuće? Što je bilo najteže? - pitamo Ivana.

- Najteže je bilo naviknuti se na hranjenje djeteta formulom. Koliko tople vode dodati, koliko mjerica, pa sve to izmiješati da ne bude prevruće. Trebalo mi je vremena dok sam savladao pripremu ovih prvih obroka, ali znao sam da moram naučiti jer to neće nitko učiniti umjesto mene. I uspio sam. Poslije mi je s voćnim i povrtnim kašicama bilo lakše, pa sam s radošću kreirao dnevne jelovnike da budu drukčiji, zanimljiviji. I Lovri su prijali, dobro je napredovao. Sve to mi je bilo predivno iskustvo da shvatim što sve prolaze majke na porodiljnom i da im uopće nije lako, jer su to vještine koje prvi put radiš. I uvijek s dozom straha uz malo dijete, bojeći se da nešto ne pogriješiš, a pogotovo što uza se nemaš nikoga tko može uskočiti savjetom. Sretan sam što sam kroz sve to prošao i mislim da muškarci koji nisu spremni na to ne mogu osjetiti pravu radost roditeljstva.

- Je li vam mijenjanje pelena bio problem? To je za mnoge muškarce onako pomalo "bljak", pa kad dijete napuni pelene obično ga prebace mami u naručje, jer će ona "to bolje srediti"!?

- Nisam imao takvih problema. Možda u početku, ali kad shvatiš da sve to moraš napraviti i da nemaš izbora, onda se i mijenjanje pelena odrađuje rutinski. Ne mogu zamisliti da bi dijete satima držao ukakano i čekao da to netko drugi napravi. Mislim da to svaki pravi muškarac mora moći i znati napraviti bez ikakvih izgovora. Važno je da djetetu bude udobno i da ne pati u prljavim pelenama. To ne bi bilo ljudski.

Kad spava beba, spava i tata

- Kako ste se odmarali u pauzi između hranjenja i mijenjanja pelena?

- Kad bi Lovre zaspao, zaspao bih i ja s njim. To je bio najpraktičnji odmor. Spava on, spavam ja.

- Kako ste se nosili s povraćanjma, fibricama, jer valjda je bilo i toga?

- Pa bilo je, ali ne prečesto. Nije ugodno, jer to su tegobe o kojima ti dijete ne može ništa reći, pa ne znaš kako bi postupio. Ali onda sam koristio džokera - zovi mamu.

U razgovor se uključuje i Jelena.

- Čim bi registrirao temperaturu, odmah bi me zvao i pitao koliko mu treba dati sirupa, ili je bolje dati čepić. Postupao je točno prema uputama i ponovno poslije nekog vremena mjerio temperaturu da mi javi novu situaciju. To je savršeno funkcioniralo, iako, srećom, nismo često imali takve situacije.

- Tko je od vas imao privilegij svjedočiti prvoj riječi, prvom samostalnom koraku?

- Ivan je imao taj privilegij. Bio je to zaista veliki događaj koji smo s nestrpljenjem čekali, kao i svi roditelji - kaže Jelena.

- Prva riječ je bila tata, na što sam bio jako ponosan, a i prvi put je Lovre sam stao na nožice kad smo bili sami nas dvojica kod kuće. Naravno da sam odmah Jeleni javio radosnu vijest. Bio sam strašno uzbuđen i sretan.

- Jeste li bili sa suprugom na porođaju? I to je za mnoge muškarce dramatično iskustvo i mnogi ga nastoje izbjeći, iako njih ništa ne boli. Neki se i ruše u nesvijest!?

Pranje suđa, usisavanje...

- Nisam bio na porođaju. Na to nisam bio spreman, ali sam bio ispred rađaonice i znam što je sve moja supruga prošla i da joj nije bilo lako. Zajedno smo bili na tečaju za trudnice gdje smo dosta toga naučili i pripremili se na ono što nas čeka. Stoga mislim da nakon što žene podnesu teret trudnoće i porođaja, muškarci trebaju odraditi svoj dio obveza i olakšati im posao oko podizanja djeteta. Meni nije bio nikakav problem kad bih Lovru nahranio i stavio na spavanje oprati suđe ili rublje, staviti ga na sušenje, usisati podove, prebrisati prašinu... da Jelenu sve dočeka tip top - iskreno će Ivan, bez ikakve zadrške. Štoviše, ne može zamisliti sebe da kao neki muškarci dođu s posla, bace se na kauč i čekaju da žena sve obavi i oko ručka i djece i kućnih poslova.

Idemo na lakša pitanja. Kako je Lovre dobio ime?

- Pa, ime nije dobio slučajno. Danima smo razglabali kako će se zvati, bilo je puno kombinacija. Jedno jutro Jelena se probudila pa mi kaže - Šta misliš da se mali zove Lovro? Nisam imao ništa protiv, samo sam joj rekao da se u nas u Dalmaciji obično kaže Lovre, pa smo se i oko toga jednog slova suglasili. I bio je Lovre. Nismo nikoga častili, nego nam se ime svidjelo. Lipo, kratko, domaće...

- Obzirom na vaš "porodiljski", jesu li vas prijatelji i kolege malo zafrkavali, jer kod nas većina muškaraca još uvijek nije emancipirana, i još uvijek dijele poslove na muške i ženske, a i muškarac na porodiljnom je prava rijetkost?

- Iskreno, u početku je bilo zafrkancije. Nije bilo ružnih komentara, ili ja za njih ne znam. Bilo je šala na moj račun, ali nisam to nikome uzeo za zlo. A onda su i sami shvatili da nismo imali izbora, a ja bi im samo uzvratio da me ne zezaju oko nečega što sami nisu prošli. I tako je to prestalo.

- Kako su reagirali kad ste se vratili na posao nakon dobro odrađenog porodiljnog?

- Pa, opet su me zezali. Jedan kolega me pitao da jesam li ja rodio maloga. Što mu reći nego da bi bilo dobro da on bude sljedeći koji će otići na porodiljni, pa da razmijenimo iskustva.

- Sad ste se već proslavili kao najhrabriji tata godine, provodite li slobodno vrijeme s Lovrom igrajući se na podu? Psiholozi kažu da je to najveći izraz ljubavi prema djeci!?

- Što se toga tiče, imam bogato iskustvo. Naime, imam veliku obitelj i prije nego što sam dobio Lovru imao sam petero nećaka i nećakinja s kojima sam se itekako izvježbao u igrama na podu i uživao gledajući ih kako rastu, tako da mi nova faza kroz koju prolazim s Lovrom predstavlja samo novi užitak. Obožavam djecu.

Veza na daljinu od 400 kilometara

- Rekli ste da su vam bake i djedovi daleko, odakle ste zapravo?

- Jelena je iz okolice Đakova, a ja iz Metkovića. Povezali smo se preko folklora. Ona je došla sa svojima na smotru u Metković, gdje smo se upoznali i zaljubili. Bila je to devet godina duga veza na daljinu od 400 kilometara. Bilo je i turbulencija, ali ja sam bio čvrst u nastojanju da ostanemo zajedno i jesmo. Birali smo gdje ćemo živjeti, između Osijeka i Splita, i na kraju se odlučili za Split jer je topliji grad. Sad smo tu sretni zajedno. Nastojimo organizirati ugodan život iako smo podstanari, što nije lako. I zato se čudim ljudima koji su ovdje domaći, imaju babe i dide i gunđaju da im je loše i da ne mogu živjeti. To ja jednostavno ne razumijem. Čini mi se da su neki ljudi komodni i stalno nezadovoljni jer se nikako ne mogu odvojiti od materine sise, pogotovu ako dolaze iz malih sredina gdje misle da su muškarci bog i batina, žele dolaziti na gotovo, nisu spremni na kompromise i na žrtvu, brinu se samo za sebe i svoje zadovoljstvo. Za takve je onda bolje i da nemaju djecu jer neće biti dobri roditelji.

- Biste li ponovili ovo iskustvo i ima li šanse da se u dogledno vrijeme obitelj poveća kad vam je tako dobro krenulo?

- Svakako, možda već vrlo skoro - otkrio nam je ovaj radišni Metkovčanin uz znakoviti osmijeh.

E, pa sretno.

Naslovnica Regional