ZADARSKA UMJETNICA ZVONIMIRA KARAVIDA (28) IZRAĐUJE JEDINSTVENE STAKLENE SKULPTURE OD ŠKOLJKE KOJOJ PRIJETI IZUMIRANJE Užasno me boli ovo što se događa, ali dok je mene periska će živjeti!

ZADARSKA UMJETNICA ZVONIMIRA KARAVIDA (28) IZRAĐUJE JEDINSTVENE STAKLENE SKULPTURE OD ŠKOLJKE KOJOJ PRIJETI IZUMIRANJE

Posljednjih nekoliko dana svjedoci smo tužne realnosti – naša jadranska plemenita periska umire. Zadarska udruga "Društvo istraživača mora 20.000 milja" u svibnju je provela istraživanje na jugu Hrvatske, gdje je zabilježila prvi masovni pomor ove zaštićene vrste školjke, poznate pod raznim imenima: lostura, loščura, palastura.
Jedan je od najvećih školjkaša na svijetu i veliki "filter" mora: dnevno kroz nju prođe 2000 litara morske vode. Iznimno je osjetljiva na zagađenje, tako su uz sidrenje, ilegalno sakupljanje i ribolov, sve veći problem nove invazivne vrste u našemu moru, ali i klimatske promjene zbog kojih je more sve toplije.
Ipak, uvijek se u nizu loših priča nađe i ona pozitivna. Ljubav prema moru i umjetnosti jedna je mlada Zadranka spojila baš u simbolu ove predivne, tako posebne školjke.

Zvonimira Karavida (28) stvorila je periske iz stakla kako bi prije svega upozorila na sve probleme i razloge njezine ugroženosti te kako bi poslala poruku o načinu na koji se odnosimo prema prirodi.
- Skrivena ispod površine mora, ona izmiče pred nama nevidljivo poput neosvijetljenoga stakla - gotovo poetski, započela je razgovor o svojim periskama Zvonimira, inače diplomirana kiparica i velika ljubiteljica svih vrsta umjetnosti.

Kako ste došli na ideju da baš periske pretvorite u umjetničko djelo? Što one predstavljaju, odnosno koja je njihova poruka?

- Odrastajući uz more, život u njemu i oko njega nametnuo se u mojim radovima kao nepresušan izvor inspiracije. Motiv periske privukao me iz više razloga. Likovno su mi bile zanimljive jer ne leže polegnuto na dnu mora, poput većine školjkaša, već strše i pune su nakupina, pa je svaka drukčije teksture. Privukla me i dualnost između njihove osjetljivosti i monumentalnosti, što je osobina i samoga stakla kao materijala. Užasno me boli što im se danas sve događa i smatram da se, kao društvo koje živi od mora, trebamo svi skupa zauzeti za njih.

Je li staklo bilo vaša ljubav od početka te kako ste se baš opredijelili za taj, zahtjevan materijal?

- Ne mogu reći da me rad sa staklom privlačio kroz cijeli studij, ponajviše radi kompleksnosti same tehnologije. No s vremenom me u likovnosti sve više privlačila prozirnost, svjetlost i dualitet između krhkosti i otpornosti koje staklo posjeduje i sada nalazim načine kako prijeći preko brojnih prepreka da bih se njime i bavila. O umjetnicima stakla se često govori kako oni oblikuju svjetlost i ta sposobnost apsorbiranja i reflektiranja trenutne svjetlosti nadovezala se na moj interes prema prirodi. Gledajući staklenu skulpturu, ona upija naše odraze i tako ukazuje na našu odgovornost i odnos prema prirodi, a samim time i prema sebi u svakome pogledu.

Možete li nam opisati proces rada na jednoj periski? Koliko vremena i materijala utrošite na izradu jedne?

- Periske su izrađene tehnikom staklene fuzije. Svaka je jedinstvena zato što nije rađena u kalupu, već je slobodno rezana rukom iz običnoga prozorskog stakla, a zatim polegnuta u peć na pripremljenu podlogu u koju sam intuitivno utiskivala predmete koji obilježavaju moju svakodnevicu ili sam ih pronašla u šetnji uz more. To je staklu pružilo teksturu koja pomalo imitira alge, spužve i ostale morske sjedilačke oblike koji se nakupljaju na samoj školjci. Kada se skulpture osvijetle, svjetlo se na staklu lomi poput svjetla koje prodire kroz more, stvarajući sjene koje odišu životom mora. Što se tiče vremena, recimo da mi za pripremu treba oko dva-tri sata. Zatim se skulptura u peći za staklenu fuziju peče skoro 24 sata. Uz to, naravno, ide cijeli proces dolaska do same ideje, razrade koncepta, istraživanja o staklu, samoj školjci te rješavanja tehničkih poteškoća. Izrađujem ih u veličinama od 40 do 110 centimetara, iako se u prirodi mogu naći primjerci i do 140 centimetara.

Na koju publiku ciljate svojim periskama, gdje bi ih sve mogli ljudi vidjeti, odnosno staviti, izložiti?

- Staklo je materija koja ne prekida prostor, ne zaklanja vid, a njegova prozirnost čini ga jedinstvenim među svim materijalima, stoga mislim da bi periske lijepo izgledale svugdje gdje bi imale dobru interakciju s prostorom i svjetlom. U kontekstu samoga koncepta i motiva, publika za staklene periske bili bi vlasnici konoba, restorana, hotela, vila, koji vlastitome prostoru nastoje udahnuti autentičan mediteranski duh ili jednostavno ljudi koji umjetničkim djelom žele uljepšati svoj dom. Ne smijemo zaboraviti da se umjetničko djelo kupuje za cijeli život, ono je investicija koja može obogatiti prostor i dušu mnogih generacija u obitelji. To posebno vrijedi za staklene skulpture koje, ovisno o svjetlu, svaki put pružaju novi ugođaj i tako mire našu konstantnu potrebu za nečim novim i nasušnu potrebu za nepotrebnim gomilanjem. Svaka moja periska je jedinstvena zato što nije rađena u kalupu,već je slobodno rezana rukom iz običnoga prozorskog stakla, a zatim polegnuta u peć na pripremljenu podlogu u koju sam intuitivno utiskivala predmete koji obilježavaju moju svakodnevicu ili sam ih pronašla u šetnji uz more

Put s mnogim zatvorenim vratima

Koliko je teško u Zadru proizvoditi ovakve umjetničke predmete te, u krajnoj liniji, živjeti od izrade umjetničkih predmeta od stakla?
- Općenito je vrlo teško raditi i živjeti isključivo od likovne umjetnosti. Imala sam sreću što sam u Zadru uspjela naići na ljude koji su prepoznali moju ljubav prema umjetnosti i želju za radom. Na ovome putu naiđeš na mnoga zatvorena vrata i zaista puno znači kada ti ljudi, nekad i oni koje uopće ne poznaješ, pruže svoju pomoć, alate, znanje i svoje dragocjeno vrijeme. Tu bih posebno istaknula obrt "Svijet stakla", koji su mi pružili svoju peć za fuziju na korištenje te kamenoklesarsku radionicu "Kamenoklesarstvo Kamber" koji su mi napravili kamena postolja za periske. U Zadru još imamo i Muzej antičkog stakla u kojemu, između vrijednih eksponata, postoji i staklopuhačka radionica. Takvih radionica u Hrvatskoj nema mnogo i što se tiče mogućnosti izrade staklenih predmeta u drugim tehnikama osim fuzije, tu je Zadar sigurno u prednosti pred ostalim gradovima. Muzej je dosta otvoren za suradnje pa sam tako i ja bila u mogućnosti kod njih izraditi svoj diplomski rad: stakleni motar.

Društvene mreže kao izložbeni prostor

Koliko su društvene mreže danas bitne za promociju vašeg umjetničkog stvaralaštva?
- Društvene mreže postale su iznimno bitne. Nedavno sam i ja odlučila napraviti Instagram zvonka_glass, isključivo za svoje radove. Premda sam o tome već dugo razmišljala, ohrabrio me i potaknuo razgovor s prijateljem i kolegom, osječkim slikarom Željkom Ašpergerom, koji je iznio svoje mišljenje kako je objavljivanje na društvenim mrežama novi način doticaja s javnošću i publikom te je ono postalo svojevrsna izložba današnjice. Naravno, mislim da to nikad neće umanjiti važnost izložbe u izložbenome prostoru, ali kroz društvene mreže možeš doći do publike koja možda nikad u životu nije bila u galeriji ili muzeju.

Naslovnica Zadar plus

Najčitanije

GURMAN I HEDONIST KOJI OBOŽAVA TRIPICE Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...

Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...
- Pristao sam s vama na razgovor samo zato što ste rekli da nećemo pričati o znanosti. Ma obećajem da nećem...
Naš čovjek iz Zemunika i svjetski poznati neuroznanstvenik s Yalea puca od sreće: U Americi smo konačno zavrtili i janje! Žena se bojala da će nas proglasiti divljacima...