FOTO: ZADRANKA STJEPANA LUKAŠEVIĆ POKRENULA JE KLAPSKO PJEVANJE TISUĆAMA KILOMETARA DALEKO OD KOLIJEVKE KLAPSKE PISME U Čileu sam osnovala klapu. Sada se i u Santiagu može čuti ‘Dalmatino povišću pritrujena’...

FOTO: ZADRANKA STJEPANA LUKAŠEVIĆ POKRENULA JE KLAPSKO PJEVANJE TISUĆAMA KILOMETARA DALEKO OD KOLIJEVKE KLAPSKE PISME

Tuđi čovik nikad neće znati što to veže dalmatinske ljude. Možda je nekome tko nije odrastao u ovim krajevima neshvatljivo to često druženje uz maratonske kave, uz dobru spizu i finu kapljicu u konobi uz, naravno, neizostavnu pismu. A upravo je pisma ono što nas možda najviše veže. Osobito ona klapska, čiji su stihovi svjedoci jednog vremena, u kojima je utkan dio povijesti.

Riči tih pisama, koje se prenose generacijama, s kolina na kolino, tako pažljivo čuvaju već davno izgubljene običaje, riči koje više ne koristimo, osjećaje koje ne želimo zaboraviti. Zamislite samo da ste tisućama kilometara udaljeni od domovine i jedina vam je želja očuvati barem jednu stvar koja vas još uvijek, barem malo, veže s vašom zemljom. Pismu.

A upravo je jedna mlada Zadranka, strastvena ljubiteljica klapske pisme, postala važna spona Hrvatima u Čileu s Dalmacijom i njezinim nasljeđem.

– Prvu pismu koju sam ih naučila bila je “Lipe li su Zadarke divojke”. Malo lokal patriotizma ne škodi ha, ha – uz iskreni osmijeh započinje svoju latino-američku avanturu 28-godišnja Stjepana Lukašević, koja je u zadarskim klapskim krugovima itekako poznata. Vodi dvije ženske klape, “Kapric”, koju je prije osam godina i osnovala, te “Zikva”, s otoka Pašmana.

Pjevanje je moja ljubav

– Od kad znam za sebe pjevam! Počela sam s tim “klapskim životom” sad već davne 2009. godine, a nedugo nakon toga sam oformila i svoju prvu klapu, “Kapric”. Prije dvije godine snimile smo i CD! Sve ovo radim isključivo iz ljubavi prema pjevanju, inače sam profesorica, ali znate kako je, nije baš lako pronaći posao u struci – priznaje Stjepana, inače magistrica engleskog i španjolskog jezika i književnosti. A upravo joj je ovaj zadnji bio karta za odlazak u daleku južnoameričku zemlju, gdje živi već treća generacija Hrvata i ne poznaju dobro naš jezik.

– Moj odlazak u Čile bio je zapravo, kako to inače u životu biva, jedna vrlo spontana stvar. Slučajno, u studenom prošle godine, našla sam se u Splitu, na kavi, u društvu čovjeka, koji se, nakon nekoliko desetljeća življena u Južnoj Americi, vratio na Brač. Inače je dosta njih u Čileu s tih naših južnijih otoka, Visa, Hvara, Brača... Uglavnom, on se sad bavi pomaganjem pronalaska raznih dokumenata, rodbine i sličnih stvari koje hrvatski Čileanci ne mogu sami napraviti zbog raznoraznih zavrzlama. I tijekom razgovora sam mu rekla da sam završila španjolski, da pjevam u klapi i imam svoj bend s kojim gostujem po lokalima. Njemu se odmah upalila lampica! Kazao je kako folklorno-kulturna udruga Hrvata “Domovina” u Santiagu ima želju oformiti klapu, ali ne znaju odakle uopće krenuti te da bi im ja, jer poznajem jezik i imam tako dobru glazbenu podlogu, bila idealna profesorica – govori Stjepana, pokazujući nam slike s probe, u jednoj maloj dvorani u glavnom gradu Čilea.

Ona je bez puno razmišljanja, samo nekoliko dana nakon tog razgovora, stupila u kontakt sa Žarkom Marinkovićem, voditeljem tamošnjeg folklornog zbora, i već u prvom mjesecu kupila avionsku kartu za Buenos Aires.

– Shvatila sam to kao poziv, priliku da pomognem ljudima i da usput vidim svijeta – otkriva Stjepana i dodaje kako je otputovala početkom srpnja.

– Iz vrućeg ljeta došla sam u zimu! Sletjela sam u glavni grad Argentine i bila ondje nekoliko dana kod prijatelja te nastavila za Santiago. Bio mi je to prvi let izvan Europe, i to samoj! Do Čilea je baš teško doći, izoliran je čak i za ostale Južnoamerikance.  Što se tiče sigurnosti, jer me to mnogo ljudi pitalo kad sam se vratila doma, rekla bih da je Čile jedna od najstabilnijih zemalja Južne Amerike, tako da nisam imala nikakvih problema niti sam se osjećala neugodno – priznala je Stjepana te prepričala svoj prvi susret s djevojkama koje su željele osnovatii klapu.

Estefania Balic, Vanessa Ivania Peric, Victoria Balic, Nedielka Beovic, Milena Skarmeta, Elsa Zlatar članice su novoosnovane hrvatsko-čileanske klape “Slava”.

– Kao što vidite po imenima, jako paze da sačuvaju stara hrvatska imena, najčešće od baka i djedova. Možda su nama pomalo arhaična, ali oni ih njeguju, za njih imaju posebno značenje. A ime klape smo osmislile putem. Pitale su me koja bi to riječ opisala njihovo slavljenje hrvatskog podrijetla, domovine i baštine. Ja sam rekla: pa, slava! I njima se to odmah svidjelo. Riječ je to koju je lako izgovoriti, a ima i taj neki slavenski prizvuk – pojasnila nam je Stjepana.

– Njih šest su inače jako dobre prijateljice, zajedno sviraju i plešu u folkloru. Ipak, većina ih nikad nije pjevala, a zna se da za biti klapski pjevač vi itekako morate znati i pjevati i imati vrhunski sluh, jer se tu apsolutno sve čuje! No, pokazalo se da znaju pjevati, samo im je bio potreban dobar mentor. I, bacile smo se na posao! Vrlo smo brzo “kliknule” i moram priznati da nas je spasilo moje znanje španjolskog jezika jer sam im slikovito mogla objasniti i približiti ono što tražim od njih. Vježbale smo dva puta tjedno i u ta dva mjeseca, koliko sam provela tamo, uspjele smo naučiti šest pjesama – pohvalila se Stjepana i naglasila kako nije bilo jednostavno krenuti doslovno iz početka, stvoriti klapu, u tuđini, s ljudima koji ne znaju jezik na kojem pjevaju.

No, uspjela je!

Zaslužile smo dugi pljesak

– Nakon svladavanja tih šest klapskih pjesama, održale smo prvi javni nastup! Joj, to je bilo toliko simpatično! U toj maloj dvorani, koja je dio jednog restorana, u koji zalaze Hrvati, tu večer se nije mogla čuti ni muha. To je većini gostiju bilo prvi put da su čuli klapu kako pjeva a capella. Slušali su nas bez da su trepnuli, mogle su se osjetiti emocije u zraku te smo na kraju dobile dugi pljesak. U cijeloj mojoj klapskoj karijeri, posebice nakon odlaska u Čile i ovog koncerta, shvatila sam mi Hrvati zapravo najmanje cijenimo svoje klape. Šteta stvarno, jer to je jedna posebna ostavština – gotovo nostalgično govori Stjepana, koja je uspjela ono što mnogima prije nije – pokrenula je klapsko pjevanje tisućama kilometara daleko od kolijevke klapske pisme.

Djevojke su obećale da će nastaviti vježbati te ako im išta bude trebalo da će je kontaktirati.

– I bome su održale obećanja ha, ha. Imamo grupu na WhatsAppu, koja cvjeta! Možete samo zamisliti kad se nađe sedam žena u jednoj grupi! Samo krenu stizati poruke i videa pjesme koju trenutno vježbaju. Ja im naravno pomažem koliko mogu i zaista bi mi bila čast da se održe i da napreduju – iskrena je Stjepana, kojoj je ovo putovanje bilo najbolje iskustvo u životu.

Osim klape, Stjepana je osnovala i bend, zajedno s voditeljem glazbenog dijela folklora Žarkom Marinkovićem. Željeli su naučiti nekoliko poznatih Oliverovih pjesama, njemu u čast, i otpjevati ih negdje javno.

– Nismo bili pretenciozni, željeli smo intiman koncert. Tako smo na početku bili samo nas dvoje, no ubrzo se skupilo još nekoliko glazbenika, uglavnom Žarkovih prijatelja, koji su izrazili želju da bi s nama to odsvirali, pa smo za nekoliko tjedana imali pravi bend! Uspjeli smo uvježbati čak dvadeset najpoznatijih Oliverovih pjesama i održali smo koncert u sportskom klubu Estadio Croata u Santiagu. Publika je bila oduševljena, a mi itekako zadovoljni! Čak nam je došla i hrvatska veleposlanica u Čileu Mira Martinec – otkrila je Stjepana.

– Nema ljepšeg osjećaja nego kad pomogneš nekome u onome što znaš raditi te pritom dobiješ priznanje, ali i prijateljstvo, kojem kilometri ne znače ama baš ništa – zaključila je ova svestrana Zadranka, pijući kavu na trgu i vraćajući se u bezbrižne dalmatinske rituale.

 

Najviše je Dalmatinaca

U Čileu postoji veoma brojna i ugledna hrvatska zajednica. Procjenjuje se da u toj južnoameričkoj zemlji danas živi oko dvjesto tisuća potomaka hrvatskih iseljenika. Najveći broj podrijetlom je iz Dalmacije, posebice s otoka Brača. Mnogi od njih afirmirali su se kao poduzetnici, umjetnici, pisci, političari i znanstvenici. Svi oni nastoje sačuvati tradiciju i običaje svoga kraja te osim pjesme, posebnu pozornost posvećuju i hrani.

Stjepana je sa svojom čileanskom obitelji Mekiš, koja je inače podrijetlom iz Konavala, provela dva mjeseca i uživala u tradicionalnoj dalmatinskoj spizi, koja ima posebno mjesto u domu Hrvata izvan domovine.

– Njih taj miris, posebice kolača, poput kroštula i fritula, podsjeća na bake i djedove, na djetinjstvo. Stalno nešto kuhaju i nastoje barem večerati zajedno, kao obitelj. Njih je šestero djece i roditelji Federico i Isabel. Bilo je lijepo tako daleko od Zadra jesti hranu baš kao što moja majka sprema – priznala je Stjepana.

Naslovnica Zadar plus

Najčitanije

FOTO: POSJETILI SMO NOVE PROSTORE PRVE POLICIJSKE POSTAJE ZADAR NA VOŠTARNICI Policajci dobivaju zgradu s akustičnim stropom, izgrađene su sobe za ispitivanje, završava se i najstrože čuvana prostorija, a nestaje i problem parkinga!

Policajci dobivaju zgradu s akustičnim stropom, izgrađene su sobe za ispitivanje, završava se i najstrože čuvana prostorija, a nestaje i problem parkinga!
Djelatnici prve policijske postaje Zadar, koja je dosada radila u centru grada, u zgradi suda, uskoro sele na no...
Policajci dobivaju zgradu s akustičnim stropom, izgrađene su sobe za ispitivanje, završava se i najstrože čuvana prostorija, a nestaje i problem parkinga!